Zbog lova ptića i činjenice da im je u ovo doba godine toplije na stablima, tamo se penju poskoci. Zbog toga oni koji se šetaju po prirodi ne smiju samo gledati u tlo, već i u grane, gdje se poskoci skrivaju i griju, ali i love, jer su u pravilu uvijek blizu ptičjih gnijezda.
Tako je nedavno jedna grupa lovaca iz Lovačke udruge “Zec” iz Zagvozda, koju je vodio lovac Ivan Iko Buljubašić (među njima i Ivica Buljibašć, lovočuvar i zasigurno jedan od nastarijih i najiskusnijih imotskih lovaca), krenula u lov na predio lovišta zvan Osoje kod Rakinih kuća.
– Uputili smo se na taj dio lovišta, baš pored starih i razrušenih kuća, gdje ima i jedna čatrnja, ali i plavina gdje se zadržava voda. Pustili smo pse, pa iako sam rekao mlađim lovcima da se pripaze zmija, posebno poskoka, nisam mogao zamisliti da ćemo upravo naići na toliko njih i vidjeti ih kamuflirane, piše Slobodna Dalmacija.
Lovci na ptice
Čim smo zašli u nisko raslinje, posebno tilovinu, vidjeli smo ih u nekih stotinjak metara čak devet, a jedan je visio na visokoj grani – rekao je Ivica Buljubašić.
– U dogovoru s lovcima prekinuli smo lov. Bolje i tako nego da netko od nas, ali i naših lovačkih pasa, nastrada. Budući da je poskok zaštićena vrsta, bolje ga je pustiti neka održava prirodnu ravnotežu i na vrijeme se maknuti od njega – veli nam Buljubašić, objašnjavajući zašto ih sada, sredinom desetog mjeseca, toliko ima.
Možda vas i ovo zanima
– Prvo, toplo je još vrijeme, poskoci su se okotili, donijeli na svijet mlade između Velike Gospe, tamo oko 15. kolovoza, do Male Gospe u rujnu. Baš im je to termin. Sada poskoci izlaze jer se žele okrijepiti pticama ili nekom manjom prirodnom hranom, kako bi spremno dočekali zimu i preživjeli u svojim skloništima.
Toplo im je na granama, a sada su i vrlo opasni, puni otrova. Kako se kamufliraju na granama raslinja i stablima, vrlo teško ih je otkriti. Zato i moj savjet lovcima koji već obilaze lovišta: Deset puta pogledajte gdje stajete, kuda idete.
Ovi poskoci kod Rakinih kuća sigurno su bili u velikom broju jer su imali i vodu za piti, no njih sada ima i drugdje. Opasni su i za pse koji ih nanjuše i onda od ugriza i nastradaju.
– Pazite, po sto puta pazite – veli iskusni Ivica Buljubašić.
S obzirom na ovu vijest, koja zasigurno nije ugodna, a poglavito ne lovcima i onima koji odlaze u prirodu, važno je istaknuti da su u Hrvatskoj u posljednjih 15 godina zabilježena tri smrtna slučaja zbog ugriza poskoka. Smrtni su ishodi rijetki u cijeloj Europi, a najčešće se događaju kod djece, dojenčadi ili starijih osoba koje već boluju od bolesti srca, krvnih žila ili pluća.
Kakvo je stanje s “dalmatinskim poskocima” upitali smo i prof. dr. sc. Borisa Lukšića, specijalista infektologa s Klinike za infektologiju KBC-a Split.
Trideset ugriza
– Ove godine do sada bilo je ukupno sedam ugriza poskoka, od kojih je kod dva slučaja bila teža klinička slika, kada je poskok u blizini Aržana ugrizao čovjeka i slučaj Ukrajinke koju je poskok ugrizao na Hvaru. Ostali slučajevi bili su s blaže i srednje teškim kliničkim slikama trovanjem zmijskim otrovom – govori dr. Lukšić.
U posljednjih pet i pol godina na području Splitsko-dalmatinske županije zabilježeno je 30-ak ugriza poskoka ili riđovke.
– U Dalmaciji uglavnom stradava seosko stanovništvo koje se bavi poljoprivredom. Najviše stradavaju djeca i starije osobe, a najčešće bivaju ugrizeni za ruke ili noge. Najviše je ugriza zabilježeno u svibnju, kao i u ljetnim mjesecima, jer su tada zmije izvan svojih staništa, a poljoprivrednici su najaktivniji.
Najraniji ugriz je u Dalmaciji zabilježen u veljači, a najkasniji u studenome. Osim seoskog stanovništva, u posljednje vrijeme stradavaju od ugriza otrovnica i planinari, lovci, izletnici i turisti – kazuje dr. Lukšić.
Kakvo je liječenje i koliko ono traje?
– Liječenje uključuje prvu pomoć na terenu te stručnu medicinsku pomoć u zdravstvenoj ustanovi. Na terenu je potrebno osobu koju je ugrizla zmija otrovnica umiriti i dezinfenkcijskim sredstvom, ako ga imate pri ruci, isprati mjesto ugriza.
Nakon toga slijedi imobilizacija ekstremiteta te transport do zdravstvene ustanove. Transport bi se trebao obavljati na nosilima, a ako to nije moguće, onda na neki drugi način, ali svakako ugrizena osoba ne bi smjela trčati, već hodati s pauzama.
Dolaskom u zdravstvenu ustanovu pacijenta je potrebno stalno nadzirati, napraviti mu laboratorijske pretrage, EKG. Ako se radi o blažoj kliničkoj slici, pacijentu se ne daje antiviperini serum, već samo simptomatska terapija – kazuje dr. Lukšić.
Moguć i kirurški zahvat
No postoje i teži slučajevi trovanja?
– Ao je klinička slika srednje teška ili teška, pacijentu se daje antiviperini serum, u pravilu intramuskularno, a u rijetkim slučajevima, ako je u pitanju teška klinička slika, onda se ta terapija daje intravenski.
Ponekad je potrebno obaviti i kirurški zahvat, u slučaju kada dođe do lokalnih komplikacija trovanja, kao što su pojava hemoralgične bule (mjehur ispunjen krvnim sadržajem) ili apscesa na mjestu ugriza. Oboljeli koji imaju blagu sliku u bolnici borave dan-dva, a oni s teškom kliničkom slikom i do deset dana – zaključio je dr. Boris Lukšić.
Zadnji smrtni slučaj u Splitsko-dalmatinskoj županiji dogodio se prije 18 godina.
Zanimalo nas je raspolaže li KBC Split dovoljnim količinima antiviperini seruma.
– Imamo ga uvijek – kratko nam je odgovorila doc. dr. sc. Mirela Pavičić Ivelja, predstojnica Klinike za infektivne bolesti KBC-a Split i pomoćnica ravnatelja KBC-a Split za kvalitetu.
