Ante Rebić od dolaska u Hajduk nije baš ispunio očekivanja, pogotovo u kontekstu cijele one ljetne trakavice, piše Slobodna Dalmacija.
U osam službenih nastupa za Bijele postigao je samo jedan pogodak (u 2:0 pobjedi protiv Lokomotive), a iako iz utakmice u utakmicu djeluje sve bolje, i dalje je daleko od onoga što se očekuje od igrača njegovog renomea.
Rebić ni u Kupu protiv četvrtoligaša Koprivnice nije uspio zabiti gol, kao ni u Vinkovcima protiv Vukovara, iako se našao u dvije situacije iz kojih bi se od svakog prosječnog igrača očekivala dva pogotka.
Gonzalo Garcia ga je u posljednje dvije utakmice, u kojima se odlučio za sustav 3-4-1-2, stavio praktički na poziciju centralnog napadača, dok ga je ranije koristio na lijevom krilu u 4-2-3-1. Rebić je zapravo najbolji kada je nešto između, odnosno napadač koji s krilne pozicije ulazi u sredinu. Upravo je u takvoj ulozi pružio neke od najboljih partija u svojoj karijeri.
Eksplodirao kraj Zlatana
Rebić je u 123 službenih nastupa na Milan upisao 29 golova i 17 asistencija, a od toga je čak 12 pogodaka i pet asistencija ubilježio samo u drugoj polovici one “Covid sezone” 2019./2020. Njegova eksplozija koincidirala je s povratkom Zlatana Ibrahimovića među Rossonere, a u pitanju nije bila slučajnost, jer upravo je legendarni Šveđanin svojim prisustvom na terenu omogućavao Imoćaninu situacije u kojima se on najbolje snalazi.
Tadašnji trener Milana Stefano Pioli postavio je Rebića na lijevu stranu, sa zadatkom da gravitira prema sredini. Za prodore po krilu bio je zadužen Theo Hernandez, profilom sličan igrač Šimunu Hrgoviću (ne i kvalitetom, naravno).
To je onda značilo da Rebić u igri sudjeluje kao drugi napadač, tako što prati Ibrahimovićeve kretnje i popunjava prazan prostor. Na taj način je mogao dolaziti u priliku i iz postavljenog napada, a ujedno mu se i otvarao veći prostor u tranziciji. Njegovu kretnju u fazi napada određivala je Ibrahimovićeva, a od Rebića se tražilo da bude i discipliniran u fazi obrane, jer Šveđanin to nije bio.




