Dok se drugdje Uskrs sve više pretvara u festival čokolade i komercijale, u Imotskoj krajini i dalje se čuva ono najvrjednije – običaji, vjera i zajedništvo. I to ne na silu, ne iz trenda, nego onako kako su to činili naši stari – srcem.
U tjednu prije Uskrsa, u svakom mistu krajine osjeća se ona tiha napetost. Ne zbog stresa, već zbog poštovanja. Veliki tjedan se ovdje doživljavavao ozbiljno – osobito Veliki petak, dan kad se gasio radio, televizija, a ukućani govorili tišim tonom. Post i nemrs je pravilo.
Crkve su pune, a možda najposebniji prizor je onaj straže kod “Božjega groba”. Mladići, često u svečanim odorama, stoje kraj Kristova groba kao čuvari vjere i tradicije. Slika koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Na Veliku subotu kuće mirišu na hranu. Boje se jaja – prirodnim bojama od ljuski kapule, trava i cikle. Neki još uvijek koriste one stare, bijele “mućkalice” da dobiju savršen sjaj.
Ipak, najvažnije je tko ima najtvrđe jaje. Jer uskrsno tucanje – to je turnir bez pehara, ali s puno ponosa.
- OGLAS -
Na sam dan Uskrsa, u crkvu se ide ranije nego inače. U košari su blagoslovljene delicije: jaja, sir, šunka, vino i pinca. Poslije mise – obiteljski ručak. Nema tu velikih inovacija – janjetina, mladi luk, sir iz mišine i naravno, Imotska torta. Recepti stari, ali ukus vječan.
Na Uskrsni ponedjeljak većina obitelji izlazi u prirodu, obilaze se rodbina i prijatelji. Ako je vrijeme naklonjeno, zna se okupiti ekipa i “poć negdi pod bor”, uz pjesmu, karte i malo domaćeg.
- OGLAS -
Imotska krajina možda se polako mijenja, ali jedno ostaje isto: Uskrs je svetinja. I ne, nije stvar u kulenu ni u jajima, nego u ljudima.
Onima koji i dalje vjeruju da se prava snaga zajednice vidi upravo u ovim trenucima – kad svi sjednu za isti stol, bez žurbe, i kad se srce napuni više nego tanjur.
