Jedan od većih potencijala hrvatske poljoprivrede su zapuštena privatna zemljišta. Poigrao sam se jednim od njih – Imotskim poljem. Kako će ono izgledati u budućnosti i kakvu ćemo vrijednost stvoriti?
Prenosim vam dio kolumne Ivana Majića objavljenu na portalu Agroklub.hr
Ova priča bavi se vizijom razvoja Imotskog polja u smjeru moderne, produktivne, profitabilne i održive poljoprivrede. Na njoj će se polomiti svi hrvatski zakoni, navike i okoštale prakse nedjelovanja u području razvoja ruralnih krajeva baziranog na prirodnim bogatstvima – zemljištu, vodi, klimi i – ljudima. Ta vizija je apsolutno neprovediva, pa kao takva nema niti granica u mojim fantazijama. Nema granice u raspoloživim novcima, volji, ekološkim propisima, zakonodavnim ovlastima niti ljudskim resursima.
Ovo je jedna poljoprivredna fantazija, pa je tako i shvatite. U suprotnom ćete mojoj priči lako naći mane i brzo odustati od čitanja.
Obuhvat ove vizije je sljedeći: dobar dio Imotskog polja, površine oko 1.200 hektara.
Možda vas i ovo zanima
Na tom području, na nadmorskoj visini od 250-270 metara, uzeo sam samo dio površine koja je veličine oko 1.200 hektara. Na tom području vide se mnogi tragovi rijeka (Vrljika), rječica i potoka (jaruga). S obzirom da krška polja funkcioniraju tako da uglavnom imaju previše vode u zimskom periodu i često poplave niži dijelovi polja, pretpostavio sam i da ima dovoljno vode koja se može zimi akumulirati kako bi se koristila za ljetno navodnjavanje.
Trenutno se područje buduće Imotske bare za poljoprivredu koristi na način da je manje od 5 % tih površina upisano u ARKOD. Zato je idealno za ovu moju mentalnu gimnastiku (a i daleko je od rodbine). Pogledajte na slici ispod sadašnje stanje dijela Imotskog polja iz ARKOD preglednika – ljubičasto su oranice, zeleno su pašnjaci, žuto su voćnjaci – uglavnom se vrlo malo toga koristi.
U zemljišnim knjigama sam pogledao stanje par parcela slučajnim odabirom, uglavnom deseci vlasnika na jednoj parceli. Tipična dalmatinska ZK situacija.
Na tom području napravit će se u mojoj fantaziji sljedeće:
Postojeće stanje će se izbrisati, a napraviti će se 50 parcela prosječne veličine 20 hektara, sa pripadajućom mrežom kanala za odvodnju i navodnjavanje (računam da će min 10% površine otpasti na putove, kanale i akumulaciju).
Na jednoj lokaciji napraviti će se veliko centralno skladište mehanizacije, skladišne i preradbene kapacitete, pakirnicu, logistiku (interesno – zadružni model).
Svaka parcela će imati osiguranu vodu za navodnjavanje dovedenu do table. Na tabli svaki proizvođač investira u svoj sustav navodnjavanja
Osigurat će se centralna akumulacija za navodnjavanje, dovoljne zapremine da osigura 250 litara/m2 vode godišnje na cijeloj površini Imotske bare. To je ugrubo 50 hektara velika akumulacija (na 5 m dubini akumulacije). Možda će biti i manja ovisno o dostupnosti vode kroz ljeto, nebitno za ovu fantaziju to će struka riješiti kad dođe vrijeme.
Ključnom mehanizacijom će se upravljati centralno po modelu usluge. Sadilice, vadilice, kombajni, veliki traktori (interesno – zadružni model).
Svako gospodarstvo će posjedovati vlastite strojeve za kultivaciju, gnojidbu i zaštitu.
Način upravljanja poljoprivrednom proizvodnjom:
50 parcela će se dati u zakup 50 poljoprivrednih gospodarstava ili 100, nebitno, na period 25 godina. Cijena zakupa će biti (relativno) visoka, oko 1000 EUR/hektaru godišnje. U to će biti uključeno korištenje sustava navodnjavanja i voda. S obzirom da je iznos investicije 24 milijuna EUR (država investira u otkup izgradnju i daje u najam parcele, to će značiti 24 godine za povrat investicije državi). Indirektne koristi države su povećana poljoprivredna proizvodnja, zapošljavanje, porezi i doprinosi, opstanak ruralnih krajeva, povećanje prehrambene samodostatnosti…
Preradom, pakiranjem i zajedničkom mehanizacijom upravlja Imotska bara d.o.o. Oni ulažu u pogone, krupnu mehanizaciju, bave se tržištem i prodajom, upravljaju sa nabavom repromaterijala za sve “zadrugare”.
Pravni dio: nacionalizacija 1.200 ha zemljišta, uz obeštećenje vlasnicima po fer vrijednosti. Rekao bih da je to nekih max 10.000 EUR/ha – ovo sam lupio po principu stvaranja vrijednosti – sad ta zemlja ne stvara nikakvu vrijednost vlasnicima pa i ne vrijedi puno. Nema drugog načina nego nacionalizacija. Ta zemlja se ionako ne koristi, niti će se skoro koristiti – parcele su premalene, infrastruktura nikakva, poljoprivredom se više nitko ne bavi niti će se baviti. Ima lakšeg kruha od poljoprivrede “uz more”
Potrebna ulaganja u projektu Imotsko blato:
10.000 EUR/ha za nacionalizirati zemljište
10.000 EUR/ha za urediti infrastrukturu, kanale, navodnjavanje, okrupnjivanje (uredio sam u životu par tisuća hektara ribnjaka i izgradio par stotina hektara navodnjavanja pa mi je stomak izbacio ovu cifru bez previše ulaženja u detalje)
Ukupno ulaganje u zemljište: 1200 ha x 20.000 EUR/ha=24 milijuna EUR
- mehanizacija: 5 milijuna EUR
- prerada, pakirnica, skladištenje: 5 milijuna EUR
- stavke koje sam zaboravio: 5 milijuna EUR
Ukupno ulaganja: 40 milijuna EUR (i nije neka lova za moćne Imoćane i još bogatiju državu)
Moguća proizvodnja povrća je 40 tona/ha x 1000 ha = 40.000 tona godišnje. To je oko 10% godišnje uvoza povrća i krumpira u Hrvatsku.
Vrijednost proizvodnje: 10 milijuna EUR godišnje (računam konzervativnih 0,25 EUR/kg po kg proizvedenog povrća), a dobit 2 milijuna EUR godišnje. Povrat investicije za državu je 25+ godina, za privatne investitore do 10 godina.
Nisam agronom, ali mogu pogledati: Što je s proizvodnjom duhana? Je li taj kraj pogodan i za vinograde, neke druge intenzivne voćne vrste? Plastenici/staklenici mogu brutalno podignuti vrijednost proizvodnje…
Indirektne koristi:
- zaposlit će se na 5 godina dok se ne napravi Imotska bara svi imotski bageri, buldozeri i kamioni (ima ih!)
- dobar posao i osiguranje opstanka za 50 obitelji u ruralnim krajevima
- dobar posao za još stotinjak radnika u preradi, logistici, prodaji i nabavi, održavanju strojeva, prodavačima mehanizacije i repromaterijala
- potpora razvoju ruralnog turizma
- moguć windsurfing na akumulaciji
- ponos jer smo opet pobijedili druga Tita i pokazalo da se imamo sposobnost mijenjati kad se radi o širem društvenom interesu
I da napokon završim dok nisam pretjerao sa fantaziranjem. Za kraj, postavio bih jedno, ali suštinsko pitanje: zar je moguće da je zadnju reformu dalmatinske poljoprivrede proveo SFRJ, da mi Hrvati otkad smo slobodni i “svoji na svome” baš ništa nismo uspjeli reformirati?
Austrijanci su tu ulagali, Jugoslavija isto. Zašto Hrvati ne ulažu sami u sebe? Zar nam nije dosadilo gledati zapuštena polja dok pored njih, na putu za trgovački centar, prolaze šleperi puni povrća iz pametnijih i sposobnih zemalja?
Koliko je hektara ovakvih krških polja samo u Dalmaciji?
