Imotski u fokusu: Milijunska ulaganja u infrastrukturu dok drugi ostaju po strani

U posljednjih dvadesetak godina na području Imotske krajine ostvarena su značajna ulaganja u izgradnju i rekonstrukciju prometne infrastrukture. Milijuni eura otišli su na obnovu cesta od Zmijavaca, Prološca, Imotskog do Ciste Provo i istočno do Zagvozda. S projektom aglomeracije sada se na tom području „vrti“ više od osamdeset milijuna eura za dodatne zahvate kao što je rotor u Glavini Donjoj, zatim imotska zaobilaznica na istočnom ulazu u grad, rotor kod Vinjana, rekonstrukcija ŽC Glavina Donja do zelene katedrale u Prološcu.

Potom obnova ceste Zagvozd – Krstatice – Slivno s posebnim osvrtom na dionicu kroz zaselak Rake. I tako dalje i tako dalje. Kruna svega bit će najavljena izgradnja spojne prometnice od Vinjana preko Imotskog do čvorišta autoceste u Zagvozdu. I sada netom započeta rekonstrukcija i uređenje dijela državne ceste od Biorina i Ciste Velike do Ciste Provo, piše Slobodna Dalmacija.

Sve su to višemilijunske investicije na dobrobit stanovnika tog kraja.

Međutim, dok se nekima dijeli šakom i kapom, i gdje treba i gdje ne treba, drugi pak ćule u zapećku i čekaju da im padnu “mrvice s bogataških stolova…”.

Prvenstveno je to slučaj u Omišu i njegovoj Zagori. Osim omiške zaobilazne, inače prometnice od državnog značenja, na koju su žitelji tog kraja čekali dulje od četrdeset godina, da bi na koncu nakon svake malo jače bure bila zatvorena, vrlo malo je drugih kapitalnih investicija na tom području.

Zašto?

Na to pitanje teško je dati odgovor. Možda i nije, ako to gledamo s političkog aspekta. Politika je određivala, a i danas određuje, tko je podoban, a tko ne, komentiraju stanovnici sela iza i podno Omiške Dinare i Mosora. Oni malo bolje prometnice od onih starih sto i više godina, kada su probijene za konjske i volovske zaprege, ne mogu dobiti. Jedna od kritičnih prometnica je ona i Put Borka skoro u samom središtu Omiša, koja je devastirana do te mjere da pucaju nosivi zidovi okolnih stambenih objekata, a mještani uporno šalju dopise svim relevantnim institucijama i samom ministru Butkoviću. Nažalost, od toga im slaba vajda. U Zagrebu ni da trepnu na njihove zahtjeve.

Jedino ako se netko smiluje pa Poljičanima dade koju karijolu asfalta više nego je planirano ili je preteklo od negdje gdje to uopće nije bilo ni potrebno. Kao što je to sada slučaj s cestom Cista Velika – Cista Provo koja usporedno gledano na prometnice južnije desetak i više kilometara izgleda kao magistrala. A onda nedugo nakon tobožnje „rekostrukcije“ izraste trava kao što je to bio slučaj prije pet godina nakon obnove dijela županijske prometnice od Srijana do Biska.

na je vrlo zahtjevna, kažu u Županijskim cestama. Čini se jednako kao i ona kroz Tugare, gdje se stradava na tjednoj bazi. Umjesto obnove, cestari ih „kite“ „ležećim policajcima“ pa vam se čini nakon tih par kilometara „uspona i padova“ da su vam bubrezi promijenili strane. I ovdje je teško i zahtjevno obnoviti cestu jednako kao i svuda uokolo Omiša. Tvrd kamen, a zmija u novčaniku. Bar što se tiče tog kraja.

Dalje, nepotrebno je analizirati stanje ceste od Tugara do Zvečanja, čiji je uski i narušeni kolnik odavno trebalo zatvoriti za sav promet i konzervirati, jednako kao i cestu kroz Radmanove mlinice, kao nematerijalno kulturno dobro. Umjesto toga, ona u takvom žalosnom stanju predstavlja alternativu i autocesti i Jadranskoj magistrali. Sve je veći promet na tom dijelu s obzirom na prometne čepove na magistrali.

Priča o cestama u Šestanovcu samo je preslika one iz Poljica. Stare derutne prometnice, od kojih je ona najmlađa što se tiče obnove, Blato na Cetini -Katuni – Šestanovac, asfaltnim slojem presvučena sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća i od tada do danas u nju ni centa nije uloženo. O cestovnom pravcu, državnog predznaka, Šestanovac – Žeževica – Grabovac i dalje prema istoku ne treba ni govoriti. Zahvaljujući Napoleonu i njegovu generalu Marmontu, Šestanovčani su dobili prometnicu koja ih je do izgradnje autoceste povezivala s jugom Hrvatske. Još od početka ovog tisućljeća obećavali su tom napaćenom narodu da će je obnoviti. Barem danas, kada te ljepive i vrlo viskozne tvari kao što je asfalt ima napretek, vjerovalo se da bi se to moglo stvarno i dogoditi.

Umjesto ceste u punom profilu i obećanog nastavka do Blata na Cetini, ona je samo presvučena tankim asfaltnim slojem iz kojeg je nedugo nakon počeo rasti korov. Zbog čega su mještani Gornjih Poljica i prosvjedovali tražeći temeljitu obnovu. Tobože, obećali su im ugibališta, odbojnike i propuste…, cestu u punom profilu, kao i njezin logičan, prije petnaestak godina planiran, nastavak do Blata na Cetini jer tu je derutnu cestu dodatno uništila teška mehanizacija prilikom izgradnje autoceste. I od svega toga ništa ili vrlo malo.

Mada je to područje jedno od najnaseljenijih mjesta u ruralnim dijelovima Zagore, gdje samo u dva sela, u Trnbusima i Blatu na Cetini, danas ima mnoštvo mladih obitelji i više od sto pedeset djece. Brojka kojom se malo tko može podičiti.

Što država radi za njihov opstanak, nije teško zaključiti.

Slična je situacija, ako ne i gora, na cesti Omiš – Radmanove mlinice -Kučiće, koja nakon obilnih kiša uglavnom bude zatvorena zbog sve učestalijih odrona na prometnici izgrađenoj u vrijeme Franje Josipa. Tamo cestari, bili oni državni ili županijski, ne rade ništa, izuzmemo li potporne zidove ili krpljenje ceste u maksimalnoj dužini do dvjesto metara. Cijela ta prometnica i njezin nastavak do Podgrađa u opasnosti je da se sunovrati u Cetinu. Takvo je stanje ovog cestovnog pravca.

to, prošlo dvadesetak godina a nitko ni prstom nije maknuo. Jednako kao i za šestanovačku zaobilaznicu koja je trebala biti izgrađena od Vukušića strane na Prpuši do rotora autoceste u Šestanovcu. Sve je bilo pripremljeno. Izrađen projekt, plaćen komunalni doprinos općini Šestanovac i onda – u rikverc. Umjesto obnove, Hrvatske ceste su iznenadno odustale od izgradnje i paralelno tužile lokalnu vlast da im vrati uplaćeni novac na račun doprinosa, zbog čega je općini kratko bio blokiran račun. Nitko ni danas ne zna što se dogodilo i zbog čega je osigurani novac utrošen koji kilometar sjevernije od njih.

Zbog svega toga, žitelji tog kraja iza Dinare i Mosora, tik do Cetine, nemaju vjere u državne institucije kao što su državne i županijske ceste. Njih nisu zahvatile ni aglomeracije ni politička milost stranke na vlasti. A ni razumijevanje onih prijašnjih. Da je suprotno, ne bi Katunjani i Kreševljani zadnji u onoj bivšoj državnoj zajednici dobili asfalt. Očito nisu bili podobni ni onima, a bogme ni ovima. Bili su svoji. Nisu znali ili se nisu htjeli ulagivati vlastima, kukati, prositi…. Zato su uvijek bili na repu investicijskog lanca.