Vinko Zdilar, prvi ugostitelj u ovom kraju, danas ima nasljednika. Unuka Vinka. Na istom mjestu, šezdeset godina kasnije, opet Vinko vodi restoran. Jedno je od rijetkih mjesta u ovom kraju koje ima otvorena vrata i za koje svi znaju. Kad pitaš domaće kamo na ručak, u pravilu kažu “Zdilar”, piše Večernji List.

– Did Vinko, kad bi gost naručio platu pršuta, za čas bi mu je donio ponosno na stol. No, kad bi čuo da gosti uz pršut naručuju i tri soka, on bi pladanj s pršutom dignuo i vratio u kuhinju – kaže sin Teo. Ključevi na dnu rijeke – Nekad sam mu ja pomagao u kuhinji, ali davno je to bilo. Teo je, zapravo, otac. Priču danas, tu na terasi tik uz izvor Vrljike, vodi unuk Vinko (36).

 

Ključevi na dnu rijeke – Nekad sam mu ja pomagao u kuhinji, ali davno je to bilo. Teo je, zapravo, otac. Priču danas, tu na terasi tik uz izvor Vrljike, vodi unuk Vinko (36).

 

– I ja sam pomagao u kuhinji, već kao klinac u osnovnoj školi dodavao ocu boce vina – kaže Vinko pa nastavlja s anegdotom: – Došao gost, tu susjed iz Imotskog, i s drugim se našim gostom kladio kako će za večeru skočiti na glavu u hladnu rijeku Vrljiku. Tu malo dalje izvire, a voda je izuzetno hladna. I skočio on, sjeo onako mokar za stol, veselo počeo jesti zasluženu večeru. A onda shvatio – ključevi i mobitel ostali u rijeci. Nikad ih nismo našli. Srećom, blizu je kući, pa nije bio problem… – kaže Vinko. Pogled na rijeku možda metar od stola u restoranu postavlja pitanje: – Je l’ to mineralna voda? Mjehurići su… – Mnogi to pitaju. Ali, nije – kažu. U blizini je i Zelena katedrala, nakon Sinja najpoznatije marijansko svetište.

– Stotinu metara udaljena je od nas. Prekrasno je mjesto, okolo su stoljetna stabla. Eh, tamo je najljepše napraviti pir – kažu ovdje. U restoranu radi obitelj. Otac, sin, ujak Tonči, njegov sin Luka, sin ujaka Ante…

Komentari

komentari