Znači li vam nešto datum 23. listopada? Vjerujemo, samo nekima, koji su toga datuma rođeni, koji tada imaju obljetnicu braka, neku komemoraciju, ili se, pak, žene.
A vidite, u Runovićima, pa i velikom dijelu Imotske krajine, nema mnogo onih koji vam neće znati kazati po čemu pamte taj datum. Dapače, većina će vam odmah odgovoriti: “Pa tada je Bećin rođendan!” A brojni su i oni koji s posebnom odgovornošću čuvaju u svom mobitelu i Bećin broj.

Konačno, prije nekoliko dana doznajemo da je Imoćanka Ana Marević, mlada, tek diplomirana magistra pedagogije i edukacijske rehabilitacije, dobila najviše ocjene za svoj završni magistarski rad na temu Bećina rođendana, pod nazivom “Kvaliteta života odrasle osobe s intelektualnim teškoćama – studija slučaja”. Ana je dobila najviše ocjene, i to ne od bilo koga, nego od međunarodno priznate profesorice i znanstvenice Daniele Bratković sa zagrebačkog ERF-a (Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet) – odsjeka za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju, piše Slobodna Dalmacija.

Sam Bećo, o kojem govorimo, bio je na obrani magistarskog rada kao poseban gost profesorice Bratković i magistre Marević.

Evo sada i riječ-dvije o Beći. Zove se pravim imenom Mario Ljubičić, a nadimak Bećo, po kojem ga svi i poznaju, stekao je jer, kako i sam kaže, voli bećariti. Ima 42 godine i momak je s Downovim sindromom. Zadnji je od osmero djece u svojoj obitelji, živi u Runovićima s bratom Ivanom, nevjestom i svojom majkom Mandom, staricom od 88 godina.

Završio je četiri razreda osnovne škole i do sada, nažalost, nije imao priliku napredovati u obrazovanju. No, o tome nešto poslije. Još kao dijete i kada je bilo jasno da će imati velikih poteškoća u razvoju, bio je omiljen u svom selu. O tome zorno govori njegova majka Manda:
– Beću sam rodila deset godina poslije moga sedmog djeteta. Kada je trebao govoriti, samo je izgovarao riječ “baba”, a gotovo nije ni hodao, već puzao. A tih sedamdesetih godina i nije bilo nekih ustanova i bolnica gdje bi ga mogla dati, pa je moj Bećo ostao u selu. A bio je voljen od prvog dana. Došli bi njegovi vršnjaci, djeca iz sela, iz njegova razreda, ma baš svaki dan: “Di je Mario, di je Mario…”, jer, unda još nije imao naziv Bećo. Unda bi ga zdrava dica stavljala na svoja ramena i nosila bi ga u igru po cilom Mračaju (brdo iznad Runovića – op. a.) – veli starica Manda, kojoj samo suze poteknu kada pogleda svoga Beću.
– Tako ti je, moj prijatelju, sve do današnjih dana – nastavlja sagu o Beći brat Ivan, njegov glavni skrbnik.

– Nije bilo dana, i nema toga dana, da ga bar netko ne zovne, ne pozove na kakve fešte, vjenčanja, krizme, pričesti. Ma kuda god dođe i prođe, samo čuješ: “Bećo, Bećo, dođi kod mene.” Kada sam pitao njegovu učiteljicu smeta li im Bećo jer zaostaje u radu, odgovorila mi je da bi dala cili razred samo da on ostane. Uvlačio se svojim osmijehom, dobrotom, pristupom… ljudima pod kožu. Kada bi neki učenici, ili neko društvo, došli u situaciju prepirke, ili čak fizičkog obračuna, Bećo bi uskočio i onda bi nastao mir i pjesma. Počasni je član “Mračaja”, najdražeg mu nogometnog kluba, veliki je navijač “Hajduka”, dobio je među prvima člansku iskaznicu, a što ću vam govoriti, drag je svima – kazuje nam Ivan.

– Ne bih sada o tome tko mu je od institucija trebao pomoći da napreduje u obrazovanju – dodaje – možda i onda zakoni nisu bili takvi, ali sada je moj Bećo socijalno osiguran, prima mjesečne naknade, i eto, i država se prema njemu kao momku sa zaostatkom u razvoju odnosi pošteno. I nikada, vjerujte, nikada nisam osjetio da se ljudi prema Beći ponašaju onako sa sažaljenjem, nego ga prihvaćaju kao punopravnog člana zajednice. A tek da vidite proslave tih rođendana, koje traju ima već trideset godina. To je praznik ne samo za Runoviće, nego i za pola Imotske krajine. Prestižno je biti na njegovu rođendanu, a on danima i mjesecima zove svakog pojedinačno. Mislim da u njegovu mobitelu ima na stotine i stotine brojeva mnogih ljudi, svih zanimanja i profesija – veli Ivan.

– Ma sve je krenulo od jednog kolegija – počinje nam svoju priču novopečena magistra Ana Marević, koja u nedostatku posla trenutačno radi u Industrijsko-obrtničkoj školi na stručnom usavršavanju.

– Kolegij “Osobno usmjereno planiranje podrške II” bio je polazišna točka, gdje mi je moja profesorica dala zadatak da pronađem stariju osobu s poteškoćama u razvoju i izradim plan podrške za nju. A ja sam pomoću prijatelja moje rodbine došla do Beće i u suradnji i uz odobrenje njegove obitelji provela taj zacrtani zadatak. S obzirom da je ispao zanimljiv rad i da se to profesorici Bratković silno svidjelo, htjela je čuti više o Beći, tako da sam kod nje i uzela svoj magistarski rad. Krenula sam u ispitivanje metode njegove životne priče, narativni pristup – jer su smislene aktivnosti u svakodnevnom životu vrlo bitne za pojedinca, uključujući i osobe s mentalnim poteškoćama. Koristila sam razne skale za ispitivanje života odraslih osoba, a zatim smo s gledišta raznih međunarodnih i naših konvencija uzeli parametre i sve to sam primijenila na našem Beći. A sam Bećo i njegova susretljiva obitelj nisu više bili u poziciji istraživača i sudionika, nego je sve to prešlo u pravo prijateljstvo, što je zapravo frapiralo moju poznatu profesoricu u cijeloj ovoj priči.

U velikim gradovima, gdje susrećemo ovakve primjere poput Beće, imate brojne udruge koje pružaju razne vrste podrške ovakvoj osobi; samo zakonodavstvo i prava su puno bliži osobama s intelektualnim poteškoćama i s Downovim sindromom.

Imaju posao, bliži su dodatnom obrazovanju. Moj naglasak u magistarskom radu bio je na pitanjima: A što je s takvim osobama u ruralnim sredinama, koje su daleko od većih urbanih centara, a samim time daleko i od tih udruga, jednostavno daleko od konkretne pomoći, bilo da su intelektualne, pomoći u obrazovanju, te konačno i materijalnoj, egzistencijalnoj pomoći? Kakva su im, i jesu li im, dostupna ta sva silna prava zajamčena zakonom?
I sada sam došla do nečega što je itekako bitno. Kakva je uloga društva, okruženja u kojem živi Bećo, kakav je odnos s ljudima, zajednicom, konačno svakim pojedincem. Je li se on uz njihovu pomoć uklopio u zajednicu, u život, je li ravnopravan i koliko mu ta zajednica pomaže? I konačno, došla sam do nevjerojatnih podataka, te slobodno mogu kazati da bi se oni koji pišu zakone usmjerene osobama poput Beće upravo trebali educirati primjerima koje sam vidjela u Runovićima i Imotskoj krajini.

Ostavimo prava, pisane zakone, razne konvencije, sve to je u primjeru Bećine podrške koju uživa u svojoj zajednici gotovo pa zanemarivo. Jer Bećo živi u okruženju u kojem je ravnopravan, dapače povlašten, ne zbog nekog sažaljenja, nego zbog svojih nevjerojatnih vrlina, vrlo dojmljivog, druželjubivog čovjekoljublja, pri čemu on svojim ponašanjem i izjavama okuplja ljude. Oni ga doživljavaju ravnopravnim.

Tu je i taj neponovljivi primjer proslave njegova rođendana. Sve je počelo u uskom obiteljskom krugu, gdje je njegova majka pozvala kućne prijatelje na Bećin rođendan u svoj dom, pripravila tradicionalno jelo kokoš i puru. I tako nekoliko godina. No, kako je Bećo svakim danom postajao omiljeniji u svom selu, a unaprijed je zvao svakog svoga poznanika, pala je ideja da se rođendan organizira u runovićkom Domu kulture. Svake godine Bećo je pozivao još ljudi, a za to su čule i osobe koje se bave glazbom iz Imotske krajine te ljudi iz nogometnog kluba “Mračaj”, kao i ljudi iz sela. Rođendan je počeo dobivati humanitarni karakter tako što su ljudi donosili materijalne (hrana, potrepštine, novac, prozori, boja za kuću) te ostale donacije.

Vrlo je bitno naglasiti da je to bilo jedini izvor financija za Beću dok nije ostvario novčana prava.

Već u prvih nekoliko godina proslave rođendana doživjele su pravu ekspanziju i poprimile status “sveimotskog” događaja. Bećo nije bio do prije nekoliko godina član udruge osoba s invaliditetom, nije osposobljavan za produktivan rad, osnovnu školu je pohađao na način da je u drugi osnovne išao čak osam godina! Veliku ulogu tu ima aktivizam učiteljice. Nije išao u srednju školu, te su mu dvije institucije dva puta “izgubile” dokumentaciju.
Proslave rođendana je vrlo bitno nastaviti održavati, prvobitno zbog osjećaja zadovoljstva koji rezultira osjećajem pozitivne kvalitete te, rekoh, i zbog samog primjera svim većim sredinama, kao i naglašavanja suživota osobe s invaliditetom i teškoćama u razvoju u malim ruralnim sredinama – riječi su magistre Ane Marević.

A Bećo, što on o svemu ovome kaže?
– Hvala od srca svima, hvala mojoj Ani Marević, ona je moja draga prijateljica. Napišite da mi je želja oženiti se, naći sebi srodnu dušu i živjeti sretno u mojim Runovićima. I još napišite da pozivam sve one koje sam nenamjerno zaboravio pozvati da dođu na moj rođendan 23. listopada ove godine. Svi ste dobro došli, ma baš svi – veli Bećo s prepoznatljivim osmijehom, koji je jednostavno prepun ljubavi i svakoga obara s nogu.

A vidjevši način na koji je Bećo ispred svoje rodne kuće u Runovićima dočekao Anu i novinare, može se jednostavno kazati da ljubav u njegovu primjeru piše zakone za osobe s poteškoćama u razvoju. I ne samo Bećina ljubav prema svojoj zajednici, nego i Runovića, ali i cijele Imotske krajine, koja šalje svake godine svoje izaslanike na rođendan.
A taj rođendan ljubavi i druženja ušao je u imotski praznički kalendar pod posebnim naslovom – Bećin rođendan!

 

‘Mračaj’ mu je u srcu
Mario Ljubičić Bećo sada je, kako kaže brat mu Ivan, socijalno osiguran, prima zakonom zajamčene nadoknade kao invalidna i osoba s poteškoćama u razvoju i živi u urednoj obiteljskoj zajednici. Gotovo svaki dan obiđe svoje selo, druži se s prijateljima, odlazi na utakmice svoga “Mračaja”. Često dođe u Imotski, gdje ga “opsjedaju” prijatelji želeći se družiti s njim i popiti kavicu i sok.

Komentari

komentari