Ako pitate naše stare koja namirnica im je najvažnija, najljekovitija, najkripnija, većina će dati glas u korist raštike.

– Nema bolešćine s raštikom na maslinovom ulju, lukom i krumpirima, skuhane u varivu, s kaštradinom… – reći će vam stare Dalmatinke koje su generacije i generacije othranile tom nekad sirotinjskom kupusnjačom koja je žilavo prkosila suhim i oštrim zimama, rastući u kraškim poljima Zagore, zapravo u gotovo svakom vrtlu, piše Slobodna Dalmacija.

Na raštici se odgojio i Teo Klapirić, poljoprivrednik iz Donjih Vinjana kraj Imotskog, koji s obitelji vodi OPG “Klapirić” s fokusom na domaću sortu raštike uzgojene iz vlastitog sjemena jer drugog i nećete nigdje naći po poljoprivrednim apotekama i sličnim prodajnim mjestima.

Nedavno je ovaj OPG izazvao pravo oduševljenje na sajmu “Gast” u Splitu, gdje je predstavljen čips od raštike, onaj slani i onaj s crvenom paprikom. Tko ga je probao, više se neće mašiti za one nezdrave, masne grickalice sa sumnjivim aditivima. Klapirićev čips čine prirodni listovi raštike, osušeni u dehidratoru, uz dodatak malo soli i ulja. Zdravije ne može od toga!

– S raštikom u vrtlu smo odrasli. Spremala se ona na puno načina, najviše kad je studen vani. Ovdi u Imotskom nema kuće oko koje nije rasla, pa je bilo logično i da je mi u obitelji nastavimo uzgajat. Bavio sam se svim i svačim, uzgajao ruže, razno cviće, puno vrsta povrća, držao domaće životinje, pa je nekako krenula ideja da se mali nasadi raštike prošire. Eto, sad imamo desetak tisuća sadnica koje prodajem trgovačkim centrima. A čips, to je više moj eksperiment. Kako se na tržištu može naći čips od jabuke, banane, krumpira, batata, palo mi je na pamet zašto ne i čips od raštike! S njim će se možda i naši ljudi vratit raštiki koju primjerice strani gosti sve više traže u restoranima, a Amerikanci je obožavaju otkako je provedeno znanstveno istraživanje o njezinim nutritivnim vrijednostima – priča nam Teo Klapirić, pokazujući nam brojne stručne američko-hrvatske studije koje potvrđuju njegove riječi.

Foto: Duje Klarić/HANZA MEDIA
Raštika je, između ostalog, bogata mineralima i vitaminima K, C i A, ima detoksikacijske karateristike, snižava krvni tlak, dobra je za trudnice, a pomaže i u prevenciji karcinoma prostate, pluća i debelog crijeva.
Stariji će Imoćani kazati da je raštika, ova domaća, prava, i odličan afrodizijak, a kada smo potvrdu te narodne predaje htjeli dobiti i od Tea, on nam se samo tajnovito nasmijao. I nastavio o znanstvenim istraživanjima svojstava raštike:

– Raštiku su analizirali Amerikanci u suradnji s našim Institutom za jadranske kulture, splitski Kemijsko-tehnološki fakultet… Na Higijenskom su se iznenadili svojstvima raštike koja ima četrnaest posto bjelančevina, trinaest posto šećera… Pet studenata ju je uzelo za diplomski… Sve u svemu, svi su se složili da je stvarno dobra i hranjiva namirnica koju bi trebali više konzumirati. Pa nisu naši stari bili ludi kad su je jeli u zimskim danima, govoreći da je dobra za zdrav i dug život. Uz to i ne deblja! – govori nam Teo, koji će pokušati približiti raštiku većem broju ljudi, i to kroz čips kao mamac.

Priča nam da je tri, četiri mjeseca eksperimentirao dok nije došao do željene hrskavosti, posudio mali dehidrator, pazio da se listići raštike ne presuše, dodavao i oduzimao sol dok nije bila pogođena mjera i došao do rezultata. Nudi nas vrećicom zdravog čipsa – svidio nam se slano-gorkasti okus suhih listića.

– Ima tu posla oko nje jer se sve radi ručno. Treba uklonit žilice, zna se čistit satima… Četrdeset kila raštike čisti se oko pet sati, a od toga se dobije oko četiri kila čipsa. Dehidracijom se sve sačuva osim vode. Sama raštika nije zahtjevna za uzgoj jer ona trpi najekstremnije zimske i ljetne uvjete opstanka u ambijentu gdje se uzgaja. Kad je zima ona stagnira al ne propada, a i zaštićena je folijom. Ljeti joj ne treba ništa jer se ona prirodno brani od suše. Raštika se bere do Nove godine, kad dođe zima nema više porasta, pa su njezini mali listići idealni za čips. Sad bih išao na natječaj, zatražio ekološki certifikat je ona nije zahtjevna za ekološku proizvodnju, ne treba je ničim tretirati jer je otporna, žilava…

Foto: Duje Klarić/HANZA MEDIA
Iskreno, nikad nisam mislio da ću raditi čips. Svašta sam radio, vodio braniteljsku zadrugu, bavio se lubenicama, patlidžanima, selenom, petrisimulom, ružama, a raštika mi nije bila ni na kraj pameti. Čips od nje pogotovo, al život ti namisti čudna rješenja. Ipak, ne mislim da ću se obogatit od raštike. Al neka nje i kamo sriće da se kultura raštike opet vrati među narod! Ovdi u Imotskom, Hercegovini, Zagori i okolici, to je njezino područje – kaže Teo, ne želeći otkrivati više detalja oko proizvodnje svog zdravog čipsa koji distribuira preko interneta, ali i preko trgovina zdrave hrane.

Ovaj vrijedni poljoprivrednik vodi posao zajedno s cijelom obitelji, iako su mu supruga i troje djece u posve različitim zanimanjima. No, sve ih je obiteljska poljoprivreda odškolovala. Jedan sin je pak ostao u Vinjanima, a drugi daju ruke kad stignu. Učio ih, kaže, da budu vrijedni, pošteni ljudi, i da cijene zemlju od koje se nekad dobro živjelo.

– Nigdje nije ljepše nego na domaćoj zemlji! Al ništa ne pada s neba. Priča se da nam ljudi odlaze vani, al ako su doma bili linčine, neće ih tuđi svit prominit. I tamo će čekat manu s neba. Istina, kod nas se poljoprivreda svela na otkupne centre, ubili su nas veliki trgovački lanci, uvoz, ali ljudi se sve više vraćaju onim malim kanalima prodaje, preporukama, nabavljaju proizvode od domaćih proizvođača, poljoprivreda se počinje vraćati svojim korijenima. Zato svitu treba ponudit domaće, ono naše što se njegovalo od iskona. Među ostalim i raštiku – uvjeren je Klapirić.

Komentari

komentari